11. 4. 2008.

Inđija

Nisam ranije mnogo znao o Inđiji osim da je blizu Stare i Nove Pazove i da u tom kraju ima puno malih privatnika koji prave plastiku. Dok sam studirao i živeo u Beogradu nije mi palo napamet da iz bilo kog razloga odem tamo iako je udaljena samo 45 kilometara. Sve u svemu, ako ne obratite pažnju dok idete starim putem od Beograda ka Novom Sadu, proći ćete kroz nju a da je i ne primetite.

O Inđiji u političkom smislu prvi put sam saznao kada sam negde 2001. godine pročitao intervju sa Goranom Ješićem, tada sa 27 godina najmlađim, a danas sigurno najpoznatijim predsednikom opštine u zemlji (pored Bidže i Rake). U poslednje dve godine sam imao zadovoljstvo da prvo idem u Inđiju da vidim kako funkcioniše opština koja je lider u reformama i privlačenju investitora, a potom da odgledam koncert Red Hot Chilli Peppers upravo tamo i pokisnem kao retko kad ranije.

Ima Inđija svojih prednosti – dobra lokacija, dva evropska koridora, blizina Beograda i Novog Sada, gasovod, tradicija preduzetništva i male privrede – ali nije jedina opština koja to ima. Pa zašto je onda baš Inđija broj jedan? Po mom skromnom mišljenju, najveća prednost Inđije su ljudi, na čelu sa predsednikom opštine, koji su umeli da prepoznaju vreme u kome živimo, imali viziju i krenuli da rade. Juče sam pročitao intervju sa vlasnikom najveće IT kompanije u Srbiji koji je izjavio da i pored svih materijalnih vrednosti smatra da je ''njegovo najveće bogatstvo znanje i iskustvo''.

Koliko ko vredi meri se po rezultatima, a Inđija ima čime da se podiči. Ima najefikasniju opštinsku administraciju u zemlji koja je prva opremila uslužni centar za građane u kome oni mogu na jednom mestu na 17 šaltera da reše sve potrebe vezane za opštinu, ali i poresku upravu i katastar. Uvela je elektronsku upravu. Prva je u Evropi uvela ''Sistem 48'', tehničko-organizacioni model za upravljanje komunalnim poslovima koji je rezultovao boljom međusobnom saradnjom između opštine, javnih preduzeća i građana ali i nemerljivim promotivnim efektom. Da ume da pregovara sa investitorima, vidi se i po rekordnom prilivu investicija koje su drastično smanjile stopu nezaposlenosti ali i naterale lokalnu vlast da razmišlja o budućnosti, kako da privuče kadrove koji nedostaju Inđiji ili da stvori uslove da ih školuje. Kao rezultat, budžet lokalne samouprave je porastao sa 548 miliona dinara u 2005. na 2,2 milijarde dinara u 2008. godini, ili 4 puta za 4 godine.

Sve ovo je prepoznato i van granice naše zemlje i opština Inđija je na godišnjoj rang-listi engleskog magazina ''FDI'' (sr. ''Direktne strane investicije'') pod nazivom ''Evropski gradovi i regioni budućnosti 2008/09'', u kategoriji gradova najprivlačnijih za investitore zauzela 18. mesto, ispred npr. Amsterdama, Madrida, Budimpešte, Varšave ili Frankfurta. A na pitanje kako je Inđija postala toliko popularna, Goran Ješić odgovara da ''su dugo radili na građenju pozitivnog imidža opštine kako bi privukli investitore da ulažu u Inđiju''. Savršeno jednostavno. Kao dribling Ronalda, stvari su savršene tek kada izgledaju kao da svako može da ih uradi.

A gde je tu veza između Kruševca i Inđije, zašto u lokalnim kruševačkim novinama pišem o Inđiji? Nije da ih nema. Nedavno je kompanija ''Henkel'' otvorila fabriku građevinskih lepkova upravo u Inđiji, umesto u Kruševcu.


(Objavljeno u kruševačkom nedeljniku ''Grad'')